Najbolji nogomet i dalje stanuje u Madridu i Barci, Tiqui-taka nije mrtav!

Madre mia! Jedine dvije riječi, koje imaju smisla nakon sinoćnjeg finala, u kojemu je Španjolska zgazila i ponizila dojučerašnju nogometnu senzaciju, koju je simpatizirao cijeli svijet.

Najbolji nogomet i dalje stanuje u Madridu i Barceloni, Juventus, koji hrani talijansku reprezentaciju s najmanje šestoricom igrača, ipak je za najbolje klubove na svijetu - druga liga. Tako su barem stvari sinoć izgledale u Kijevu. Uz taktove talijanske jadikovke - Mama mia, što su nam učinili!?

Jutro sam proveo listajući engleske novine, koje su vrištale: “Dosta nam je dosadnog španjolskog nogometa! Dosta nam je španjolske opsesije kontrolom igre!” Uzalud je Vicente del Bosque pokušao doći do riječi u engleskoj, ali i ne samo engleskoj galami: “Ne želimo ostati u prošlom nogometnom stoljeću, kao Englezi”. U nedjelju navečer dobrodušni starčić, koji u Španjolskoj nije samo nogometni trener kojemu vjeruju, vjeruju mu i kao manekenu koji reklamira najbolji španjolski pršut “Pata negra” je skromno trijumfirao. Najbolji pršut na svijetu, najbolji nogomet na svijetu. Usprkos nevjernim Tomama, koji su se ponadali da je španjolskoj dominaciji došao kraj.

Španjolska je prva nacija u nogometnom svijetu koja je ostvarila hatt-trick! Simpatični, brkati don Vicente je postigao ono što ni Jose Mourinho nikada neće postići; osvojio je dvije Lige prvaka, te naslov svjetskog i europskog prvaka. Prigovarali su mu da igra bez napadača, a prvi je taj sustav, očito prilagođen klasi igrača, pročitao josip Skoblar, koji je nedavno rekao: “Španjolcima napadač samo smeta...”

Cijeli svijet je navijao za Italiju, za Balotellija su već rekli - rodio se novi Pele, ali, u finalu nije bilo Balotellijevog vatrometa, nije ništa zapalio. Izostala je i “pirlotehnika”. Najjače španjolsko oružje su čudesni golman Iker Casillas, koji je vjerojatno bolji golman i od Lava Jašina i Vladimira Beare, te Andres Iniesta, koji je u ponovljenom susretu pobijedio i nadvisio Anreu Pirla, asistencije vinara iz Albacetea su uništile jednu nogometnu senzaciju, koja je to bila samo do nedjelje navečer.

Tiqui-taka nije mrtav, niti je na aparatima, kako su to predskazivali nogometni nostradamusi, tiqui-taka je življi nego ikad. Režiser ovog nogometa je Andres Iniesta, koji je užasno brz, koji vrlo brzo misli i kontrolira igru. Kada on ima loptu - sve stane. “Sve oko njega je slow-motion”, kaže Fernando Torres i dodaje: “Igram s njim od petnaeste godine i ne mogu se sjetiti da je ikada igrao loše!”

Cesarove trupe idu kući pognute glave. “Cesare, umirući te pozdravljaju!” Svijet je pokunjen i zbunjen, tako je to kada izgubite u finalu, Talijanima se i to često događalo. Najprije je Enzo Bearzot čekao 44 godine naslov svjetskog prvaka, sada je i Cesare Prandelli bio na korak do titule europskog prvaka, koji se također čeka 44 godine. Nije uspio, ali Prandelli je pokrenuo nogometnu revoluciju, međutim, jednostavnije je izmisliti lijek protiv raka nego protuotrov za tiqui-taku. Španjolci su očitali Prandelliju lekciju iz nogometa, kakav će se igrati u sljedećem stoljeću, no, Talijani su u svakom slučaju osvježenje. Kada jedan trener za samo dvije godine promijeni nogometnu filozofiju jedne nacije, kada na putu do finala pobijedi Englesku i Njemačku, bez obzira na ružnu “brazgotinu” u finalu, on može uzdignutog čela otići u Rim. Makar su mu na čelu četiri friško zašivena šava.

U ocjeni jednog, vjerojatno i najboljeg Europskog prvenestva, moramo se dodirnuti i nas. Jedini pravi otpor Španjolcima su pružili Hrvati. Držali smo ih u šahu 88 minuta, Slaven Bilić je doista smislio taktiku koja je držala najbolji sastav na svijetu u teškoj neizvjesnosti, a Luka Modrić je na toj utakmici nadvisio i Xavija i Iniestu, igrače koji su sinoć zdrobili Italiju. Ako na nešto trebamo biti ponosni, to je tih 88 minuta...