Bilić na oproštaju: Mislim da više nikada neću biti izbornik, nemam više energije...

Slaven Bilić uoči Eura 2012. je rekao da će smatrati neuspjehom ako Hrvatska ne prođe skupinu. I nakon četiri boda, jednog pogotka premalo Italiji ili Španjolskoj, svejedno, što je bilo dovoljno samo za treće mjesto u skupini, ispred Irske, naš izbornik nije promijenio mišljenje.

Nisu izbornika hrvatskih nogometaša na posljednjoj konferenciji za novinare u Warki utješili ni jednodušni komentari hrvatskih medija u kojima dominiraju “ponos”, “herojstvo” i “uzdignute glave”, kao ni pohvale trenera i stručnjaka kroz medije i društvene mreže širom svijeta o taktičkom nadmudrivanju iskusnijih kolega Trapattonija, Prandellija i Del Bosquea kojima je “dokazao svoj talenat koji će uskoro potvrditi i u klupskom nogometu”.

* Kako se osjećate sada, kad ste na kraju izborničkog puta s Hrvatskom?

- Ništa nova. Kako je bilo svih ovih šest godina, plus dvije godine s mladom reprezentacijom... Dojmovi se samo podebalju, a baza nakon utakmica ostaje ista. Tako je sada. Došli smo ovdamo osvojiti Euro. Stvarno sam mislio da to možemo. Koliko god kontradiktorno moglo zvučati, jer ispali smo, vidjelo se da ova grupa igrača to može. Htio sam im usaditi još i više vjere... Međutim, nismo uspjeli proći skupinu, to je činjenica koja ostaje. I duboko sam nesretan, žalostan zbog toga.

* Jeste li stigli pogledati klučne detalje?

- Vidio sam u studiju gol Španjolske i eventualni jedanaesterac na Ćorluki. Gol nije ofsajd, ali to se vidi tek kada se slika zaledi. Jedanaesterac je očit. Onaj prvi je meni još očitiji, na Mandži, ako je bilo u kaznenom prostoru. Čovjek o sucu vruće glave svašta kaže, ali ja mu ništa ne zamjeram. Ima pravo pogriješiti, krivo vidjeti, isključujem svaku priču o nepoštenom sucu, kao što sam isključivao i mogućnost 2-2. Isključujem priče o urotama.

* Žalite li za onom Rakitićevom šansom?

- Da je u njoj bio Jelavić, Mandžukić, Dudu, Kalinić… Radi te šanse je Casillas u većini medija proglašen igračem utakmice, to je bila šansa utakmice. S Rakitićem sam maloprije razgovarao jer ide u Zürich, a ne s nama u Zagreb… On je prije četiri godine igrao odlično. Takva metamorfoza igrača, od dobrog, talentiranog, djeteta koje se htjelo svidjeti publici, medijima, treneru, on je postao igrač koji bi išao u rat protiv bilo koga. Odigrao je fenomenalno prvenstvo.

* Jeste li se slično osjećali i 1996, nakon 1-2 s Njemačkom uz pripomoć suca?

- Pitao me neki dan Luka je li teže biti trener ili igrač. Definitivno je teže biti treneru. Veća je odgovornost, obveze, ali i zasluge. Jedan od rijetkih trenutaka kada sam plakao bio je baš Manchester 1996. godine. Jednako teško mi je sada. No, sada sam baš ponosan. Tada smo protiv Njemačke tek nakon utakmice shvatili da to imamo. Ovaj put smo mi to znali, znali pet dana prije i šest mjeseci prije Eura. Netko subjektivan će kazati da nam je nedostajalo samo malo sreće...

* Biste li još jednom bili hrvatski izbornik?

- Ovo je bio najponosniji posao koji ću ikad voditi. Teoretski, mogu voditi Real Madrid, neće to biti bitno drugačije, ali ovo nikada nije bio samo biznis nego i totalne emocije. Zato je biti izbornikom svoje zemlje ipak neusporedivo. A bih li ponovno? Čovjek mijenja mišljenja, principe. Nikad ne reci nikad... No, potrebno je previše energije trošiti na vanjske stvari. Stoga vas molim da sljedećem izborniku dopustite da se ne mora toliko trošiti “prema van”. Ako me sada pitate bih li ponovno pristao, onda kažem ‡ ne.

* Odlazite u Lokomotiv, kada započinjete klupski posao u Moskvi?

- U ponedjeljak krećem. Oni su startali 15. lipnja. Reći ću ljudima u klubu da sam emocionalno potpuno prazan, jer jesam, ali zapravo, jedva čekam taj posao. Oduvijek želim biti klupski trener, to me najviše zanima.

* Koju utakmicu s Hrvatskom biste izdvojili kao najzreliju koju ste vodili?

- Ne znam... Sad mogu samo govoriti o ovoj jučerašnjoj. Bilo ih je puno: obje Rusije, Ukrajina u Harkovu, Engleska doma i vani prvi put, Njemačka na Euru, pa Latvija, koja nije ta razina utakmice, ali je bila bitna...

* Jeste li izvukli sve iz ove momčadi kontra Španjolske?

- Mislim da jesam. Večeras bismo mi mogli pobijediti 2-0, pa sutra izgubiti 0-4. Možda bi Xavi bio bolji, a Iniesta gori, isto tako i naši igrači... Ali u ovih šest godina mislim da sam izvukao sve iz njih. Ima naših igrača. Rakitić je i prije četiri godine imao talenat, ali i malo guzice, srama… Reakao sam mu da je to kako je odigrao ovaj Euro pravi put. Tako ima još naših igrača koji individualno mogu napredovati za svoj gušt, karijeru, za svoju zaradu, na višu razinu... Individualno se mogu podignuti, ali kao kolektiv smo to napravili odlično. U ove tri utakmice nije bilo od prvih dana priprema niti jedne pogrešne minute.

* Hoćete li u Lokomotiv povući i nekog reprezentativca, kako se piše i priča?

- Rekao sam predsjednici svoje želje, više tip igrača nego imena. Nisam gledao Lokomotiv, vidio sam ga samo dva puta na DVD-u, ali detektirao sam o kakvoj se momčadi radi. Ovi igračima su me toliko vezali svojom osobnošću, karakterom, mudima… da bih ih najradije preselio tamo. Međutim, to nije moguće. Suma sumarum, zbog njih, zbog igrača osjećam se toliko ispunjen, sretan, pun... Uz moju obitelj kao prvi prsten i stožer kao drugi, taj je osjećaj je zasluga igrača. Oni su Mastercard varijanta ‡ neprocjenjivo.

* Što ostavljate nasljedniku?

- Mogu otići miran, jer ostavljam momčad koja je dobra u doslovce svakom aspektu igre, koja ima fantastičnu atmosferu. Jedino što nam fali su igrači s produženim sprintom. Ono što su, recimo, činili Ronaldo i Nani protiv Nizozemske. To nam je falilo protiv Španjolaca. Takvih igrača mi nemamo, nismo brza nacija. Moguće je da to bude Iličević, čiji je izostanak veliki hendikep, ili Olić, ili Lovren. Volio bih da se takvi momci pojave u našim omladinskim školama. Da smo to imali, došli bismo u još nekoliko situacija za gol….

* Je li za to kriva naša struka?

- Onaj tko to tvrdi podcjenjujete hrvatske trenera. Tko je stvorio ove igrače? Ljudi u klubovima, HNS, klupske omladnske škole, Novoselac i ostali... Struka je kod nas dobra, samo što se unutar faha ljudi previše pljuju.

* Bi li vas razočaralo da neki igrači nakon što odete iskažu svoje nezadovoljstvo?

- Ne bi. Mi smo zemlja emotivnih ljudi i to je njhovo pravo. Odluke su bile moje, to je dio mog posla. Činjenica je da je ovdje bilo nekoliko igrača koji su izgubili svoj status, ali je njihovo ponašanje bilo besprijekorno i na tome im zahvaljujem. Razgovarao sam s drugima, bilo je ‘koncerata’ i u Irskoj i u Španjolskoj, kod nas ne. Ako će netko ipak iskočiti iz okvira, ja ću to razumjeti.

* Je li slučajnost da su Rusi i Hrvati, od Uefe označeni kao problem, imali problematično suđenje i ispali?

- Nisu Rusi imal problematično suđenje, njih su Grci naidigrali. Grci kojima se divim, iako ne volim njihov nogometni stil. Neću o tome. Da kontroliram medije, rekao bih da nema o tome govora, ni pitanja, niti spomena.

* I za kraj, ocjena rezultata?

- Miješano... S jedne smo strane napravili puno, maksimalno, a s druge, ova se momčad po kvaliteti može vratiti kući s nekim željezom, s nekom medaljom. Uvijek se pitamo zašto nama fali tako malo. Nijemce u ovakvim situacijama uvijek pomazi sreća, a nas…. Neću biti lažno skroman. Promijenili smo neke principe, dosta tog pomaknuli nabolje. Stil igre se svakome sviđa. Nekad je ispalo gore, nekad bolje, ali kadar koji smo izabirali uvijek je težio nadigravanju. S druge strane, ovo je moj osoobni podbačaj. Ja sam htio ovdje ostati dugo. Nisam se niti emotivno, niti kuferima spremio za povaratak kući. Nisam to bio spreman prihvatiti - poručio je Bilić i potapšao po koljenu Davora Gavrana:

- Ide Gavro u Moskvu. Za tri ili najduže šest mjeseci, jer bez njega ne mogu raditi ovako zahtjevan posao.